Dah ruže

Postoje ljudi koji prežive ne zato što su tvrdi, nego zato što u njima još nešto diše.

Tiho. Jedva vidljivo. Kao trava između tračnica. Kao svjetlo koje ostane u podrumu i nakon što netko ugasi žarulju. Kao ruža koju vjetar savije, ali je ne odnese. Samo joj promijeni položaj. Nauči je kako se ne lomi uvijek ono što se povija.

Ne miriše ovaj svijet uvijek na proljeće. Češće miriše na umor, na kišu koja se uvukla u zidove, na tišine koje predugo stoje između ljudi. Na riječi koje nikada nisu izgovorene do kraja. I baš tamo, među pukotinama svakodnevice, nastaju priče koje ne traže savršenstvo, samo istinu dovoljno hrabru da ostane gola.

Dah ruže nije mjesto velikih odgovora. Ovo je mjesto gdje čovjek ponekad samo sjedne pokraj vlastitih misli i sluša kako dišu. Gdje noći imaju težinu, uspomene miris stare odjeće koju još ne možeš baciti, a ljubav nije ukrasna riječ nego ožiljak koji još uvijek zna grijati.

Ovdje pišem o onome što ljudi često skrivaju iza osmijeha i kratkih rečenica. O samoći koja sjedi za kuhinjskim stolom dugo nakon ponoći.

O ljubavi koja ne zna uvijek ostati, ali zna ostaviti trag. O ljudima koji pucaju tiho, bez zvuka, i onima koji se, unatoč svemu, svako jutro ponovno sastave.

Jer čovjek nije slab zato što osjeća.

Ponekad je najjače baš ono što se na vjetru savije, a ipak ostane.