Bezobrazno moje

Posvađao sam se sa svojim srcem.

Nije to bila velika svađa, barem ne izvana. Nije bilo razbijenih tanjura, susjeda na prozoru, ni one neugodne tišine u hodniku kad svi znaju da se netko unutra raspao, ali se prave da samo idu po kruh.

Izvana sam izgledao pristojno.

A unutra, nismo govorili.

Ja i srce.

Ono je sjedilo negdje ispod rebara, okrenuto leđima, tvrdoglavo kao dijete koje je odlučilo umrijeti od ponosa jer mu nisam dao da pošalje poruku.

Nećemo, rekao sam mu.

Ono je kucnulo jednom.

Ne kao otkucaj.

Kao prigovor.

Nećemo, ponovio sam, iako u kuhinji nije bilo nikoga osim mene, jedne muhe koja je očito izgubila volju za životom i mog srca koje se ponašalo kao podstanar s pravom glasa.

Tada je počelo.

Prvo tiho. Jedno kuckanje s unutarnje strane prsnog koša. Pa drugo. Pa ono sitno grebanje koje poznajem. Kao kad netko noktom prelazi po stolu dok čeka da priznaš da je u pravu.

Srce ne zna šutjeti dostojanstveno.

Kad šuti, pravi buku.

Uđe mi u grlo pa tamo sjedi kao knedla bez ikakvog kućnog odgoja. Spusti se u želudac i prevrće mi jutro. Uvuče se u dlanove pa se znojim nad običnom porukom, nad običnim imenom, nad običnom rečenicom koja bi kod normalnog čovjeka samo prošla kroz dan, a kod mene otvori vrata podruma.

Pretjeruješ, kažem mu.

Ono se nasmije bez usta.

Bezobrazno.

Onako kako se smiju oni koji znaju da imaju dokaz protiv tebe, ali ga još ne vade iz džepa.

Zna me pogledati iznutra baš onda kad se pravim pametan. Kad slažem razloge jedan na drugi kao cigle i uvjeravam se da sam napokon sazrio. Kad kažem: gotovo je. Kad kažem: ne treba mi to. Kad kažem: čovjek mora imati dostojanstva.

Na riječ dostojanstvo srce se skoro ugušilo od smijeha.

Osjetio sam ga kako se trza.

Malo me zaboljelo.

Malo sam mu zamjerio.

Nastavili smo tako cijeli dan.

Ja sam radio stvari koje rade odrasli ljudi. Hodao po kući kao čovjek koji zna kamo ide. Jeo kruh koji je mirisao na jučer. Slušao kako hladnjak krcka u kutu, kako voda u cijevima proguta pa vrati mali metalni uzdah, kako vani netko vuče kantu po betonu kao da svijet ima rep i netko ga vuče za sobom.

Srce je za to vrijeme radilo svoje.

Nije pomagalo.

Nije šutjelo.

Nije imalo ni toliko obraza da me pusti da propadnem dostojanstveno.

Čuvalo je ono što sam izbacio.

Jedan glas. Jedan pogled. Jednu nedjelju. Miris nečije jakne nakon kiše. Rečenicu koja nije bila ništa posebno, osim što se meni u njoj nešto otvorilo kao rana koja je godinama čekala pravi ključ.

Nećemo o tome.

Srce je udarilo.

Kratko.

Nisko.

Kao da je nogom lupilo u vrata.

Nećemo, ponovio sam opet, ali već sam osjetio kako mi se vrat zagrijava, kako mi se košulja lijepi između lopatica, kako mi se prsti ponašaju sumnjivo blizu mobitela.

Tu sam shvatio da gubim.

Ne dramatično. Ne filmski. Nego onako jadno, ljudski, u papučama, s mrvicama kruha na stolu i srcem koje zna pritisnuti točno ono mjesto gdje se čovjek pravi cijeli.

Dovoljno je bilo malo pjesme iz tuđeg auta.

Jedno svjetlo na ekranu.

Jedno ime koje nisam htio pogledati, pa sam ga svejedno vidio.

Srce je, naravno, šutjelo.

Sada mu je odgovarala tišina.

Kukavica mala.

Predvečer smo se još uvijek durili.

Ja sam gledao kroz prozor.

Ono je gledalo kroz mene.

Vani je padala sitna kiša, ona što ne zna pada li ili samo isprobava zrak. Asfalt je mirisao tamno. Negdje je pas zalajao pa odmah zašutio, kao da se sjetio da ni lavež nema kome predati.

To me nasmijalo.

Srce se pomaknulo.

I odjednom mi ga je bilo žao.

Tog tvrdoglavog, napornog, neposlušnog čuda koje me toliko puta osramotilo pred vlastitim odlukama. Koje je pamtilo ljude duže nego što je bilo zdravo. Koje je znalo čuvati jednu poruku kao mokar papir u džepu, sav izgužvan, a još uvijek težak.

Stavio sam dlan na prsa.

Ne kao pomirenje.

Više kao primirje.

Srce je kucnulo jednom. Pa još jednom. Polako. Oprezno. Kao netko tko iz druge sobe pita može li izaći, ali još uvijek glumi da ga nije briga.

Dobro, rekao sam tiho.

Ne znam kome.

Možda njemu.

Možda sebi.

Možda toj maloj, smiješnoj nesreći od čovjeka koji se cijeli dan svađao s vlastitim srcem i na kraju shvatio da nema kamo iz sebe.

Noć se spustila niz prozor. Kuća je mirisala na kavu, mokru odjeću i malo poraza.

Srce i ja nismo sve riješili.

Naravno da nismo.

Nismo takvi ljudi.

Ali više nije okretalo leđa.

Samo je ležalo ispod rebara, umorno od mene, umorno od sebe, i kucalo tiše nego inače.

Kao da kaže:

ne moraš me slušati uvijek.

Samo me nemoj praviti budalom.

I prvi put tog dana nisam imao ništa pametno za odgovoriti.

Mobitel je još bio na stolu.

Poruka u njemu.

Neposlana.

Okrenuo sam ga ekranom prema gore.

Samo sam disao.

A ono, bezobrazno moje, disalo je sa mnom.

Matija Gerić