KAD MI SE KRV PROMIJENI

Prvo mi promijeni okus jutra.

Voda iz čaše odjednom je hladnija nego jučer. Na jeziku ostane nešto tvrdo, gotovo metalno, a iz vrta dolazi miris zemlje koja je preko noći postala tamnija. Ne znam što se dogodilo. Samo stojim bos na pločicama i osjećam da se dan više ne otvara na isti način.

Poslije mi uđe u ruke.

Dok režem jabuku, njezin miris ostane na prstima toliko dugo da ga osjetim i kad više nema ničega na stolu. Kiselkasta je pod jezikom, pa odmah zatim slatka, hladna iznutra, s onim kratkim trpkim tragom koji ostane uz desni nakon zalogaja. Prinesem ruku licu bez razmišljanja. Tu me uhvati. Ne u nosu. Ni u sjećanju. Negdje niže.

Tamo gdje se hladnoća prvo izgubi, a onda vrati drukčija.

Tih dana počnem sporije prolaziti kroz dvorište. Ne zato što imam što gledati. Upravo suprotno. Sve polako ostaje bez onoga čime se cijelo ljeto pokazivalo. Cvijeće se povlači. Trava više ne miriše zeleno. Na zemlji pucaju prezrele šljive i oko njih više nema ni osa. Ostane samo slatkoća koja već malo vuče na vino.

I meni se sviđa.

Previše.

Tu počinje problem.

Jer ona ne dolazi lijepa. Dolazi razbarušena, neispavana, s blatom na rubovima i prstima koji su hladni samo prvih nekoliko sekundi. Jedan dan mi na koži ostavi toplinu, drugi me zatekne u tankoj majici i prođe kroz mene bez dopuštenja. Nikad ne znam koju ću dobiti.

A počnem je čekati.

Ne priznajem to odmah.

Čovjek sebi zna lagati oko mnogo ozbiljnijih stvari, pa mu jedna jesen ne predstavlja naročit problem.

Ali uhvatim se kako navečer izlazim van iako nemam nikakva posla. Naslonim dlan na stol koji je cijeli dan bio vani. Hladan je. Pod jagodicama osjetim hrapavost drveta i jednu sitnu udubinu koju prije nisam primjećivao.

Ostanem tako.

Dlan na drvu.

Kao budala.

Negdje pukne ljuska oraha pod cipelom. S tavana se čuje kratko kotrljanje nečega što je vjerojatno kesten ili miš s lošim planom. Iz podruma dolazi kiseli miris mošta. Nije lijep. Nije ni ružan.

Živ je.

I ona je takva.

Sve što dotakne počne lagano prelaziti u nešto drugo.

Voće u vino.

Zeleno u bakar.

Toplina u onu potrebu da prazan prostor kraj tijela odjednom postane prevelik.

Tu me najviše uzme.

U koži.

Odjednom mi smeta prazna strana kreveta, iako mi dan prije nije smetala. Ruka se noću protegne dalje nego što treba. Ne traži nikoga određenog. Samo mjesto na kojem bi mogla ostati bez pitanja.

Tada shvatim koliko je u meni.

Ne u mislima.

Misli su još uredne.

Tijelo je ono koje se odalo.

Hladnoća mi prođe kroz ruke, a krv se poslije vrati u prste, toplija nego prije. Usne postanu suše. Prsti ostanu malo dulje na šalici nego što treba. Navečer mi mirisi ostaju bliže nego preko ljeta. Sapun na rukama. Koža nakon tuširanja. Komad drveta koji sam cijepao. Zgnječena kadulja pod prstima.

Svaki od njih nešto pomakne.

A ona se pravi da nema ništa s tim.
Ostavi otiske posvuda i ne obazire se.
Napravi nered u meni, a onda se izgubi u danu kao da je sasvim nevina.

Sunce stoji nisko. Zrak je čist. Negdje se u limenoj kanti hlade staklenke i poklopci povremeno kratko kliknu.

Jedan.

Pa drugi.

Ti mali zvukovi mi iz nekog razloga uđu dublje od glazbe.

Kao da se nešto zatvara.

A meni se upravo tada nešto otvara.

Ne znam što.

Ne želim ni znati.

Samo osjećam da sam drukčiji nego prije nekoliko tjedana. Nemirniji. Mekši na nekim mjestima. Lakše me zaustavi nečija toplina, nečiji miris, čak i rukav koji mi u prolazu dotakne ruku. Ostajem vani dok mi prsti ne utrnu samo zato što mi se još ne ide unutra.

Ona mi napravi upravo to.

Natjera me da želim još ono što već imam.

Još jedan miris.

Još nekoliko minuta.

Još onaj tanki hladni trag uz ovratnik.

Još jedan dan prije nego što sve ogoli.

Možda sam zato lud za njom.

Jer nikad nije potpuno moja, a svejedno stigne tamo gdje se ljudi obično zaustave.

Provuče se kroz tijelo bez pitanja.

Poremeti mi san.

Natjera ruke da traže toplinu i kad znam da je nema.

Ostavi na prstima miris jabuke i onaj kiselkasto slatki trag koji se vrati čim prinesem ruku licu, a nešto toplo iz prsiju polako se spusti niz ruke, sve do vrhova prstiju.

A ja još neko vrijeme hodam okolo uvjeren da je samo zahladilo.

Tek kasnije shvatim.

Nije zahladilo.

Ja sam se zaljubio.