Neka djeca vrlo rano nauče da svijet ne čeka.

Ne zato što im je to netko rekao. Nauče po sitnicama. Po tome što se vrata autobusa zatvore dok još skupljaju stvari. Po tome što se ekipa već podijelila dok su oni pokušavali shvatiti pravila. Po tome što se na rođendanima broje stolice, a za njihovu se nekako uvijek zaboravi pitati.

Nekome treba više vremena. Nekome buka razbije cijeli dan. Netko teško govori, netko teško razumije ono što je drugima jasno iz pola pogleda. Netko ponavlja isto pitanje jer mu odgovor još nije sjeo na svoje mjesto. Netko će na plesnom koraku zakasniti pola takta, na igralištu nekoliko metara, u razgovoru nekoliko sekundi.

Tih nekoliko sekundi nama ne znači gotovo ništa.

Njima ponekad znači cijelo mjesto među drugima.

Najlakše je reći da ne mogu pratiti.

Ta rečenica sve riješi. Izlet. Trening. Ples. Rođendan. Ekipa.

Odraslima ostane manje brige, a dijete ostane doma.

I nema tu uvijek velike ružnoće. Nitko možda nije povisio glas. Nitko nije rekao ništa strašno. Samo je netko procijenio da će bez njega biti jednostavnije.

A ono poslije možda samo skine tenisice, ostavi ih kraj vrata i ode u svoju sobu. Kao i svaki drugi dan.

Djeca to vide.

Vide tko uvijek ostane zadnji kad se biraju parovi. Vide kome se ne dodaje lopta. Vide kad učitelj mora nekoliko puta ponoviti uputu i kako netko iza koluta očima. Čuju ono tiho: „Nemoj njega.“ Čuju i kad odrasli misle da nisu čuli.

I onda od nas uče što znači biti drugačiji.

Ne iz naših lijepih rečenica o prihvaćanju. To djeca zaborave do velikog odmora.

Uče po tome pomaknemo li torbu sa stolice kad netko nema gdje sjesti. Pričekamo li onoga koji sporije zakopčava jaknu. Hoćemo li objasniti još jednom, bez uzdaha. Hoćemo li pustiti nekoga u igru i kad znamo da zbog njega možda nećemo pobijediti.

Tu se to uči.

Ne na plakatu na školskom hodniku.

Jednog dana ta djeca više neće biti mala.

Postat će mladići i djevojke. Netko će imati bradu, netko dugu kosu, netko će prvi put sam ući u autobus, prvi put otići na posao, nekome poslati poruku i onda svakih pet minuta pogledavati mobitel.

Htjet će prijatelja. Društvo. Posao. Nekoga tko će ih saslušati do kraja, čak i kad rečenica traje malo dulje. Nekoga kraj koga neće cijelo vrijeme paziti rade li nešto pogrešno.

I možda baš zato toliko gledam Karla kad je negdje među drugima.

Ne moraju oko njega raditi ništa posebno. Upravo suprotno.

Dovoljno mi je vidjeti da ga netko pričeka. Da mu sačuva mjesto. Da ga zovne sa sobom bez onog kratkog pogleda prema drugima, kao da prvo treba pitati smije li i on.

Tada mi ramena sama padnu za centimetar.

Tek tada shvatim koliko ih inače držim podignutima.

Ne mislim u tom trenutku na sutra, na godine koje dolaze ni na sve ono što će jednom morati sam. Samo ga gledam kako ide s njima, nešto govori, možda se smije nečemu što ja ni ne čujem.

I na tih nekoliko minuta meni je dovoljno.

Jer vidim da postoji mjesto na kojem ga nitko ne vuče naprijed, ali ga nitko ni ne ostavlja iza.

Takve stvari roditelj zapamti.

Vjerojatno dulje od djeteta.

Ne traže oni od svijeta da zbog njih stane.

Možda samo da ne zatvori vrata baš svaki put prije nego što stignu.

Zato svoju djecu ne trebamo učiti da budu dobra prema „posebnima“.

Ta riječ ponekad napravi veću udaljenost nego što mislimo.

Da se ne mora svatko uklopiti u isti korak.

I da nije slabost vratiti se nekoliko metara po nekoga tko je ostao iza.

Jer ima ljudi koji cijeli život pamte jedan takav trenutak.

I onaj drugi.

Kad se nitko nije vratio.

Matija Gerić