Tišina pred snijeg

Čudno je koliko muškarac može izdržati, a koliko ga malo nježnosti može učiniti bespomoćnim. 

Godinama nosi vlastite ožiljke kao nešto sasvim obično, gotovo kao džepove na kaputu. A onda zavoli jednu ženu i otkrije da u njemu postoji mjesto do kojeg nikada nije doprla ni najokrutnija zima. Upravo ondje, gdje bi trebao biti najtopliji, počinje se skupljati hladnoća.

Nije strašno što ona ne zna koliko je voli. Strašno je što njegova ljubav nastavlja živjeti i bez nje, hraneći se nečim čega nikada nije ni bilo. Jednim zamišljenim dodirom. Toplinom njezina vrata pod njegovim usnama. Onim nepostojećim jutrom u kojem bi se probudio i prvi put ne bi morao biti snažan. Ponekad mu se čini da je upravo ta nježnost koju nikada nije osjetio ostavila najdublje tragove na njegovu tijelu.

I u tome ima nečega gotovo životinjskog.

 Nešto u njemu još uvijek osluškuje, premda odavno zna da neće čuti korake koje čeka. Još uvijek prepoznaje njezinu blizinu prije nego što je ugleda. Još uvijek bi, sa svim svojim ranama, pronašao snage prići joj. Ali čim nestane iz njegova vidokruga, ono se ponovno sklupča duboko u njemu, na mjestu do kojeg više ne dopire ni vlastita toplina.

Možda je najtužnije to što je nitko nije morao otjerati od njega. Nikada nije ni bila njegova. Nije bilo rastanka, posljednjeg zagrljaja, čak ni vrata koja bi za njom mogao zatvoriti. Samo ljubav koja je u njemu narasla toliko da za njega samoga više gotovo nije ostalo mjesta.

A sada se i ona polako umara.

Ne prestaje voljeti. Samo sve rjeđe podiže pogled. Sve manje očekuje. U njemu još postoji ono staro, divlje dostojanstvo koje mu ne dopušta da moli za dodir. Čak ni onda kada bi mu jedan jedini možda bio dovoljan da izdrži još jednu zimu.

Negdje duboko, pod svim onim što je godinama naučio prešutjeti, ostao je posljednji komadić topline.

A snijeg je već sasvim blizu.

Matija Gerić