Sjedim ispod breze, čekajući da Karlo završi s nastavom. Odjednom, kao grom iz vedra neba, udari me spoznaja - imam 42 godine! Bože mili, kad se to dogodilo? Jesam li prespavao svoje tridesete ili su me jednostavno preskočile u žurbi da stignu na važniji sastanak?
Ali znate što? Nema veze! Četrdesete su nove dvadesete, samo s više bora mudrosti i manje kose. Umjesto da tugujem za prošlošću, odlučio sam zgrabiti sadašnjost za vrat i iscijediti iz nje svaku kap životnog soka.
Ranije bih propustio priliku za avanturu, misleći: “Ma, bit će ih još.” Sada? Lovim svaku priliku kao da je posljednji komad pite od jabuka na obiteljskom ručku. Propuštena šansa? Ne u mom rječniku! Taj rječnik sam bacio kroz prozor zajedno s izgovorima i strahovima.
Četrdesete su me naučile da je bolje ikada nego nikada. Želiš naučiti svirati tamburicu? Samo naprijed! Želiš početi planinariti, iako si u formi kao trokrilni ormar? Zašto ne! Pa, to je vjerojatno suluda ideja, ali , tko sam ja da sudim?
Život je prekratak da bismo ga proveli sjedeći ispod breze, čekajući da nam prilike padnu u krilo. Umjesto toga, popnimo se na tu brezu! Gledajmo svijet iz nove perspektive. I ako padnemo? Pa, barem ćemo imati dobru priču za ispričati uz gemišt - i vjerojatno nekoliko modrica koje će nas podsjećati da smo živi.
Vrijeme je da se zgrabi život objema rukama. Neka nas godine ne ograničavaju, već inspiriraju. Jer na kraju krajeva, nije važno koliko godina imamo, već kako ih živimo.
I zapamtite, ako vam netko kaže da ste prestari za nešto, samo se nasmiješite i recite: “Prestar? Pa ja sam tek zagrijao motore!” Zatim odjurite na svoj tečaj salse. Ili pčelarstva. Mogućnosti su beskrajne!
Jer život počinje u četrdesetima - to je kao da smo konačno došli do poglavlja u knjizi gdje stvari postaju stvarno zanimljive. Ali , to je samo podsjetnik da živimo punim plućima!
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…