Gledam oko sebe i vidim kako sve postaje skuplje, dok se moja vlastita vrijednost čini sve manjom. Smrt i život izgubili su svoju čaroliju, postali su svakodnevica. Shvaćam da me mogu dirnuti samo banalne stvari ,neplaćeni račun za struju ili da mi pas pojede papuče .
Moja svijest brzo se prilagođava novim nevoljama ,kvar na autu, neplanirani troškovi za novi kučanski aparat ,sve to postaje samo još jedna stavka na beskonačnom popisu mojih svakodnevnih briga. Tako se vraćam osjećaju vlastite bezvrijednosti i prolaznosti.
Razmišljam , možda bih trebao cijeniti ono što ne može poskupjeti? Ali sjetim se kako sam davno prestao nalaziti utjehu u malim stvarima, u osmijehu prolaznika ili mirisu kave u rano jutro , proglasivši ih nevažnima u svijetu koji svakim danom postaje sve okrutniji. Sada sam osuđen živjeti u stalnoj tjeskobi za golu egzistenciju i još k tome bez papuča .
Ova tjeskoba pritišće me svakodnevno. Teško je, gotovo nemoguće, pronaći mir u svijetu gdje se osjećam tako malenim i nevažnim. Ipak, dio mene i dalje traži smisao, neku vrijednost koju ne mogu oduzeti ni inflacija ni moje vlastito obezvrjeđivanje. Možda je to u ljubavi prema svom sinu, u malim trenucima radosti koje dijelimo ili u toj jednostavnosti dok sam gledao kako mi pas žvače papuče . Sve me to podsjeća da postoji nešto više od materijalnog svijeta koji me guši, da u toj jednostavnosti leži pravi smisao života.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…