Godina na rubu zvona

Početak srednje škole nije izgledao kao početak.

Više kao kvar na živcima koji traje od rujna do daljnjega.

Nova zgrada. Novi hodnici. Novi ljudi. Rasporedi koji se promijene baš onda kad ih napokon zapamtiš. Profesori, predmeti, bilježnice, poruke koje stignu kasno i pitanja koja se pojave prije nego što uspiješ smisliti što bi s njima.

A između svega toga Karlo.

Mirniji od mene, što i nije bilo naročito teško.

Ja sam već prvih dana u glavi imao nekoliko scenarija, tri rezervna plana i živčani slom uredno složen negdje između matematike i velikog odmora. Pitao sam se hoće li moći pratiti, hoće li se snaći, hoće li ga razumjeti i hoće li svijet opet tražiti od njega da se savije tamo gdje nije napravljen za savijanje.

On je ujutro obuvao tenisice.

Jedna peta kratko udari o pod. Vezice prođu kroz prste. Patent na torbi zazveči.

Ja sam u sebi sazivao krizni stožer.

S punim sastavom i bez zapisnika.

Nije bilo lako.

Bilo je dana kad je sve išlo glatko, pa bi čovjek gotovo postao sumnjičav. Telefon šuti. Nema poruka. Nitko ne zove. Ništa se ne mijenja.

Čista provokacija.

Već oko podneva počeo bih gledati prema ekranu kao prema životinji koja se pravi mrtva.

Onda bi došao neki novi zahtjev, promjena, nesporazum ili običan utorak koji se ponašao kao da ima nešto osobno protiv nas.

Neke su se stvari morale učiti sporije. Neke ponavljati. Neke pustiti da same sjednu na svoje mjesto, bez guranja i bez tuđeg nestrpljenja.

Jer nisu sve tišine prazne.

U nekima se čovjek upravo sastavlja.

Samo se izvana ne čuje alat.

Godinama smo slagali taj put.

Ne velikim govorima i filmskim trenucima, nego sitnicama koje nitko ne vidi. Jutrima koja mirišu na pastu za zube, zrak iz hodnika i žurbu. Razgovorima koji se vode nekoliko puta, svaki put malo drukčije, kao da tražiš vrata u zidu koji ih jučer nije imao. Strpljenjem koje se potroši, pa ga poslije skupljaš po sebi, komad po komad, da ga bude dovoljno za sutra.

Papirima, pregledima, čekanjima, objašnjavanjima i onim vječnim pokušajem da drugima prevedeš vlastito dijete na jezik koji bi možda mogli razumjeti.

Ponekad se pritom osjećaš kao loš prevoditelj na sastanku koji nitko nije trebao sazvati.

Govoriš jasno.

Svi klimaju.

A rečenica se vrati kući bez pola značenja.

Autizam nije nestao pred školskim vratima.

Nije trebao.

Karlo nije završio prvi razred tako što je postao netko drugi. Završio ga je kao Karlo. Sa svojim ritmom, svojom tišinom, svojim načinom da razumije stvari i svojim tvrdoglavim hodom kroz ono što mu nije uvijek napravljeno po mjeri.

Svijet ga nije svaki put čekao.

On je ipak stigao.

Ne glasno. Ne da bi ikome nešto dokazao.

Samo svojim korakom.

A ja sam negdje putem naučio malo manje gledati unaprijed.

Ne sasvim.

I dalje znam od jednog običnog roditeljskog sastanka napraviti psihološki triler u tri čina, s pauzom za znojne dlanove i završnicom u kojoj se uglavnom ne dogodi ništa od onoga što sam već stigao preživjeti.

Tako smo prošli godinu.

On kroz školu.

Ja kroz sve verzije škole koje se nikada nisu dogodile.

Ali sada je prvi razred iza nas.

U kući nema fanfara. Nema medalja. Nema govora. Čuje se zujanje hladnjaka, nečiji skuter s ulice i Karlo koji sjedi kao da se ništa posebno nije dogodilo.

Možda i nije, njemu.

Samo je završio ono što je započeo.

Ja ga gledam i pokušavam se ponašati jednako normalno.

Ne ide mi baš.

Telefon je napokon miran.

Sad mu tek najmanje vjerujem.

Matija Gerić