Između vatre i čekića

Željezo najprije zamiriše.

Ne na cvijet.

Na staro motorno ulje, hrđu i onaj teški, sivi prah što se godinama skuplja u kutevima radionice.

Na dim koji pecka oči, a ipak ga udahneš duboko.

Znaš da taj udah znači početak.

Plamen ga ne guta.

Samo mu polako razvezuje šutnju.

Siva površina prvo potamni.

Onda se negdje iznutra probije crvena.

Duboka, teška i živa.

Metal prestane biti metal.

Zrak iznad nakovnja počne podrhtavati.

Toplina ti grubo, kao vrelim ručnikom, obriše lice.

Onda se začuje.

Zvuk ne udara u uši.

Spusti se niz dršku čekića, kroz zapešće, prođe kroz lakat i udari ravno pod rebra.

Jedan udarac.

Drugi.

Ruka se diže visoko, a pada teško.

Zrak iz pluća izlazi zajedno s metalnim praskom.

Nema žurbe.

Samo onaj uporni ritam iz kojeg se ne možeš i ne želiš izvući.

Udarac.

Pa tišina.

Ona gusta, teška tišina u kojoj i željezo osluškuje vlastiti otkucaj.

Pod prstima materijal gubi tvrdoglavost.

Rub koji je maloprije mogao do kosti rasparati kožu, sada popušta.

Ne od sile.

Od topline.

Od strpljenja koje gori jače od vatre.

Savija se polako.

Nevoljko.

Prva latica ne nastane pod čekićem.

Nastane u trenutku kada ravna linija zaboravi da je ikada bila ravna.

Nitko ne zaplješće.

Samo se dogodi.

Druga latica već zna put.

Treća se nasloni na nju kao da su oduvijek bile jedno.

Iskre bježe na sve strane, kratko zasvijetle, pa padnu u prašinu na betonu i ugase se zauvijek.

Ruke ne žure.

Na njima su crni tragovi čelika, sitne ogrebotine i toplina koja se uvukla duboko pod nokte.

Svaki prst, čak i onaj koji nevidljivo drhti od umora, zna točno koliko još smije stisnuti.

Koliko još može tražiti od metala prije nego što slomi to što se tek počelo rađati.

I onda…

Čekić utihne.

Na prljavom dlanu ostane ruža.

Hladna.

Teška.

Latice ne mirišu.

Ali kad prijeđeš grubim, garavim palcem preko njezinih rubova, pod jagodicom osjetiš ožiljke koje ni turpija ni vrijeme ne mogu izbrisati.

U pregibima metala osjetiš svaki udarac.

Svaki uzdah koji je ostao zarobljen unutra.

Okreneš je prema oskudnom svjetlu žarulje.

Ništa ne kažeš.

Ni željezo više ne govori.

Radionicom se razlije tišina, gusta poput onog starog ulja na početku.

Ostane samo umorna ruka.

I ruža.

Matija Gerić