Na rub žljeba sletjela je mala ptica.
Siva poput jutra prije kiše.
Neupadljiva toliko da je vidiš tek kad zastaneš.
Gleda kroz naš prozor. Za nju smo mi vjerojatno samo veliki, spori divovi koji previše pričaju, a premalo lete.
Zrak miriše na lipu. Negdje daleko zemlja već pije prvu vlagu buduće kiše. Lim ispod nje još čuva toplinu dana. Ona ne razmišlja hoće li pasti. Kiša nije neprijatelj. Samo drugo lice neba.
On sleti pokraj nje.
Krila mu samo jednom šušnu. Kratko. Kao list koji dotakne drugi list.
Ne pita gdje je bila.
Ne traži objašnjenja.
Ne prebire po jučerašnjim letovima.
Ona samo lagano zatrese repom.
Jednom.
I to je dovoljno.
Odgurnu se od lima i nestanu u zraku.
Jedno malo prati drugo, bez dogovora, bez obećanja, bez straha da će ono ispred odjednom promijeniti smjer.
Možda nas odozgo još koji trenutak promatra.
Možda ne razumije.
Kako je moguće da dvoje ljudi sjedi jedno pokraj drugoga, a između njih miriše oprez.
Kako je moguće da se gledamo, a ne vidimo.
Da slušamo, a u svakom glasu tražimo skrivenu namjeru.
Kod njih ljubav nema težinu.
Ne vuče za sobom stare zime.
Ne skuplja račune.
Ne pamti tko je prvi okrenuo leđa.
Njihova ljubav traje koliko traje let.
I zato svaki novi let počinje potpuno čist.
A mi…
Mi od ljubavi napravimo radionicu punu buke.
Miriše na ohlađenu kavu, na umor i riječi koje su predugo stajale zatvorene.
Zujanje hladnjaka postane glasnije od dodira.
Svaka tišina dobije svoje tumačenje.
Svaki pogled svoju optužnicu.
Mi ne kimnemo repom.
Mi prekopamo cijelo srce da pronađemo dokaz da nas netko stvarno voli.
Kao da ljubav nije dovoljno velika dok je ne izmjerimo.
Kao da će nestati ako je samo osjetimo.
Ptica to ne može razumjeti.
Njezino srce ne zna za oklop.
Ne zna kako je to kad ti stara rana šapće glasnije od čovjeka koji sjedi pokraj tebe.
Ne zna da ponekad ne bježimo od onoga što nas može povrijediti.
Nego upravo od onoga što nas može usrećiti.
I možda je baš zato njezino nebo tako lagano.
A naše tako teško.
Ali…
Kad kroz sav taj naš ljudski nered ipak pronađemo put jedno do drugoga…
Kad umuknu strahovi.
Kad više ne brojimo tko je bio u pravu.
Kad se samo naslonimo jedno na drugo i osjetimo kako se dva umorna daha napokon spoje u jedan mir…
To nije let.
To je nešto što ni ptica ne poznaje.
Jer nebo je lako.
Ali čovjekovo srce…
Ono prvo mora naučiti otpustiti vlastitu težinu.
Ptica je odavno nestala među oblacima.
Možda nas je već zaboravila.
Mi nismo.
Ostali smo ovdje.
Previše ranjivi da bismo letjeli tako lako.
Ali možda je upravo zato svaki zagrljaj koji preživi sve naše strahove vrjedniji od svakog savršenog leta…
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…