Jedan stup

Kažu mu da je pola obitelji.

To je prva laž koju mu svijet pokuša zalijepiti na leđa.

Kao da je svaki stol za kojim sjedi manji zato što s druge strane nema još jedne odrasle osobe. Kao da se obitelj mjeri brojem cipela u hodniku, brojem glasova za ručkom, brojem ruku koje se križaju oko djeteta.

Ne.

Neke obitelji nisu prepolovljene.

Neke su samo ogoljene do istine.

Takav čovjek ne živi ostatak nečega. Ne vuče za sobom ruševinu braka, propalog plana ili tuđeg odlaska kao zastavu poraza. Možda je sve to negdje bilo. Možda još zna zaboljeti kad se noć uhvati za krivo mjesto. Ali to nije njegovo ime.

Njegovo ime je ono koje dijete vikne iz kupaonice jer ne može naći ručnik. U toj kupaonici ostane para na ogledalu, tanak mutan sloj preko lica koje se tek skuplja za dan. Ručnik je mokar, zgužvan na podu, miriše na sapun, vlagu i jutro koje je već počelo bez pitanja. Negdje u kuhinji žlica udari o rub šalice. Dijete doziva nestrpljivo, sigurno da će ga netko čuti.

I on čuje.

Uvijek čuje.

Ne glumi majku. Ne glumi dvije osobe. Ne popunjava prazninu kao zakrpa na staroj jakni. Ne krpa tuđi odlazak.

Nespretan gdje treba biti nespretan. Zapne nogom o ruksak ostavljen na vratima. Zna zaboraviti sastanak. Ručak mu zna biti ili premekan ili zagoren, rijetko između. Grub u pokretu, mekan u sitnici.

Ponekad prebrz na jeziku, izleti mu rečenica koju istog trena poželi vratiti. Ponekad predugo tih. Neuredan, živ, prisutan.

I baš to mijenja stvar.

Jer dijete ne odrasta u savršenoj slici. Odrasta uz čovjeka od krvi, računa, smijeha, tvrdoglavosti, kruha, sapuna, krivih procjena i malih pobjeda koje nitko ne vidi jer nisu za gledanje.

Tu nema velikih scena.

I bolje da nema.

Jogurt se prospe po čistoj majici pet minuta prije škole. Opsuje sebi u bradu, više na jutro nego na dijete. Papir za likovni ostao je negdje između namjere i umora, zajedno s barem jednom čarapom za koju se sumnja da je pobjegla iz kuće.

Glas ode previsoko, zalupi u zid prije nego što ga stigne zaustaviti. I onda dođe ono najteže, stati na vrata sobe bez opravdanja, bez glume, samo s rečenicom koju dijete mora čuti: “Dođi ovamo, nisam trebao tako.”

Djetetu treba čovjek koji zna priznati da je čovjek.

Jer dijete rano osjeti razliku između onoga tko glumi mir i onoga tko se stvarno vraća. Između lijepog glasa i pouzdanog glasa. Između ruke koja sve napravi pravilno i ruke koja ponekad zakasni, stegne prebrzo, pogriješi.

Ali se ne povuče.

Nikad se ne povuče.

Postoje večeri koje nitko ne računa. Kad u čaši stoje dvije četkice za zube, jedna velika i jedna mala. Kad se u hodniku čuje samo jedan odrasli korak, pa dijete iz sobe pita: “Jesi tu?”, ne zato što nešto treba, nego da provjeri je li svijet još na mjestu.

I on kaže: “Tu sam.”

Bez velikog tona.

Kao činjenicu.

Dom se može sastaviti od jednog glasa, ako taj glas ne laže. Da dijete može naučiti ljubav i od čovjeka koji nema sve odgovore, ali ima naviku vratiti se.

Svaki dan.

Samo se pojavi.

Na vratima sobe. U školskoj bilježnici. Kod liječnika. Na roditeljskom.U trgovini, gdje uvijek zaboravi ono po što je zapravo došao, ali se vrati s nečim što “može proći”.

U rečenici: Ajde, obuj se, kasnimo. U pogledu koji kaže više nego što bi bilo pametno izgovoriti.

I zato to nije tužna verzija obitelji.

To je drukčija geometrija ljubavi.

Jedna odrasla sjena i jedno dijete koje uči da se svijet ne mora uvijek držati na dva stupa. Nekad je dovoljan jedan, ako nije šupalj.

I ne treba ga žaliti.

Treba ga pustiti da bude normalan.

Da pogriješi bez publike. Da se nasmije bez objašnjenja. Da bude umoran bez da mu netko odmah stavlja orden ili dijagnozu. Da bude roditelj bez onog velikog, teškog uzdaha kojim ljudi obično prate tu riječ kad je izgovore uz “sam”.

On je cijela rečenica.

Samo napisana drukčijim rukopisom.

Matija Gerić