Kad se nebo vrati po svoje

Sve će početi grmljavinom.

Ne kao prijetnja.

Nego kao kad nebo šakom prevrne stol za kojim si godinama sjedio miran, dok su ti iznutra pucale čaše.

Zatim će pasti kiša.

Nije pristojna. Ne dolazi popravljati čovjeka. Ne ispire ga. Ne skida s njega ono što mu se godinama lijepilo za kožu.

Radi nešto gore.

Dotakne te i razvije.

Razlije se po rukavu, po vratu, po trepavicama i ondje gdje padne počne izbijati ono što si mislio da nitko ne vidi.

Ne klizi niz lice.

Upija se.

Na koži ostavlja crne znakove šutnji koje su predugo nosile tvoje ime.

Grad će mirisati na beton, na zgaženo lišće, na dimnjake pune mokrog daha. Guma će rasporiti lokvu. Oluk će gutati vodu pa je vraćati u kratkim slogovima.

Negdje će pas zalajati kratko, kao da je ugrizao vlastiti strah.

A ti ćeš stajati.

Ne zato što nemaš kamo, nego zato što je u tebi nešto napokon odbilo poslušnost.

Udarit će po tebi kao vojska bez zastave. Po čelu. Po ramenima. Po prsima. Po mjestima gdje se čovjek godinama smanjuje, a izvana još uvijek izgleda cijel.

I gdje te dotakne, ostat će trag.

Ne rana.

Dokaz.

Na licu će se ucrtati mapa tvojih šutnji. Na rukama rubovi onoga što nije bilo tvoje. Na prsima mrlje dana u kojima si disao tiše da ne bi probudio tuđu krivnju.

I opet će zagrmjeti.

Tada se ništa neće razriješiti.

Sve će se vratiti, ali krivo, kao kost koja je zacijelila bez da je ispravljena.

Jedno ime zalijepit će se za nepce. Jedna večer podići će se iz kostiju. Jedan pogled izronit će iz lokve s tvojim licem preko sebe.

Neće odnijeti bol.

Dat će joj tijelo.

Ono što je bilo mutno, dobit će rub. Ono što je bilo zakopano, dobit će miris. Ono što si zvao “nije ništa” stajat će pred tobom mokro, teško, s rukama punim tvojih godina.

I nećeš moći reći da ga ne poznaješ.

Tada će se ispod stola pomaknuti ljutnja.

Prvo u grlu.

Kao kost koju nisi mogao progutati.

Zatim u vratu, u pulsu koji više ne pita smije li kucati.

U želucu će se stegnuti nešto staro.

Ne kao vatra.

Kao životinja.

Dugo gladna. Dugo učena da šuti.

Podignut će glavu u tebi, polako, bez buke i pokazati zube koje si godinama skrivao od sebe.

Ne da ugrize svijet.

Nego da ti pokaže da u tebi još postoji nešto što nije kleknulo.

Grmljavina će se zakotrljati dublje, kao kotač kroz kosti. Voda će tući po asfaltu, po prozorima, po limenim kantama, po tvom imenu, dok se sve u tebi ne počne javljati vlastitim zvukom.

A onda će se dogoditi nešto protivno svijetu.

Kapi više neće dolaziti odozgo.

Počet će se dizati.

Iz asfalta.

Iz lokvi.

Iz tvojih rukava.

Iz zaraslih šavova.

Iz mjesta gdje si govorio “dobro sam”, a u tebi se taložila crna voda.

Nebo neće plakati.

Nebo će usisavati.

Iz ramena će izlaziti godine. Iz prsiju tuđe vrijeme. Iz grla ono što si progutao da ne bi nekoga povrijedio istinom.

Stajat ćeš nasred ulice dok iz tebe odlazi ono što nikada nisi znao pustiti.

Ne lijepo.

Ne čisto.

Nego crno.

Gusto.

Tvoje.

I tada će iz mokre ulice opet doći onaj pas.

Zalajat će kratko, kao na početku.

Ali taj lavež više neće pripadati ulici.

Čut ćeš onaj mali, divlji glas u sebi koji nije pristao umrijeti tiho.

Opet će zagrmjeti.

Ne s neba.

Iz praznine pod rebrima.

I ostaneš stajati.

Mokar.

Lakši, ali ne čist.

Matija Gerić