Ne stojim više

Postoji trenutak kad čovjek shvati da problem nije u vremenu.

Nije da treba još malo.
Nije da nešto mora sazreti.

Problem je što stoji.

Stoji pokraj nekoga tko zna prići, ali ne zna ostati.
Tko te pogleda kao da si jedini, a već u sljedećem koraku više nemaš kamo s tim pogledom.

Sjećam se tog poljupca.

Zrak je bio hladniji nego što je trebao biti.
Sa strane je nešto šuštalo, suho i lomljivo.
Mirisalo je na drvo i metal.

Nije bio brz.

Ruke su stale, ali ne dovoljno da ostanu.
Usne su bile tople, ali bez težine.

Na trenutak se sve umirilo.

A onda se pomaknulo.

Ne mnogo.
Dovoljno.

Vjetar je opet prošao između nas, niz vrat, niz leđa, kao da me podsjeća gdje sam.

Ne unutra.

Poslije ne ostane osoba.
Ostane miris mjesta.
Hladnoća zraka.
Šum nečega suhog pokraj tebe.
I spoznaja da se ništa od toga neće vratiti po tebe.

Tada čovjek napokon shvati da nije slabost otići.

Slabost je ostajati ondje gdje se nešto dogodi,
a poslije nema nikoga da to izdrži.

Ne stojim više.

Ako želiš, dođi.

Ali ne odmah.
Ne s riječima.
Ne s poljupcem.

Dođi kad više nećeš morati otići zato što je stvarno.

Jer ja više ne stojim tamo gdje se sve dogodi,
a poslije ostane samo vjetar…

Matija Gerić