Autistični učenik koji pohađa školu za djecu s posebnim potrebama često nema šansu dobiti obrazovanje u skladu s njegovim neurobiološkim razvojem. U školi ga možda prihvate, s puno samilosti i razumijevanja, ali često ga tretiraju kao neko jadno stvorenje, rođeno s teškoćama koje će zauvijek ostati. Usmjereni su na ono što vide izvana, na očite znakove autizma, ali ne vide ono što ta osoba osjeća i percipira iznutra. Zapravo, to ih ne zanima, jer to nije njihova briga. Njihov je posao, kako zakon nalaže, da ga prime u školu, da prividno nešto učine za njegovo obrazovanje. Rado će isticati broj djece s invaliditetom u svojoj školi, govoreći kako se dobro brinu za njih, kako su ta djeca tamo sretna, i kako su to, nadasve, divna, mala, bespomoćna stvorenja. Time smatraju da su obavili svoj posao i da je njihova savjest čista.
Ono što oni zapravo žele jest da autistični učenik postane onakav učenik s kakvim oni znaju raditi, umjesto da se potrude prilagoditi se potrebama tog djeteta. Smatraju da je rješenje u tome da “isprave” učenika, a ne da promijene svoj pristup. Čak i kada imaju dijagnozu u ruci, crno na bijelo ispisanu, s preciznim opisom poteškoća i potrebnog načina učenja, stvari se ne mijenjaju. Nitko ne želi priznati da problem postoji, da ta djeca imaju pravo na adekvatno obrazovanje, iako im je potreban drukčiji pristup. Oni odlučuju o sudbini tog učenika – zaključuju da ne može napredovati jer je “previše” autističan ili pak da mora učiti na isti način kao i drugi, jer prema vani “ne izgleda” dovoljno različito.
Unatoč tome što pohađa školu specijaliziranu za djecu s posebnim potrebama, autistični učenik i dalje često ne dobiva obrazovanje koje mu je doista potrebno. Sustav ga ne vidi kao osobu s jedinstvenim potrebama, već pokušava da ga uklopi u kalup koji im je poznat. Umjesto da prilagode svoj pristup i podrže učenikov razvoj na način koji odgovara njegovim sposobnostima, oni traže načine kako da ga usklade s postojećim standardima. I dok se često hvale svojom brigom i empatijom, u stvarnosti se očekuje da se učenik prilagodi njima, a ne obrnuto. Umjesto da sustav pronađe način kako da odgovori na potrebe tog djeteta, često se od djeteta traži da se uklopi u sustav koji nije osmišljen za njega. Ovo nije prava podrška; ovo je propuštena prilika da obrazovanje zaista bude prilagođeno svakom djetetu.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…