Ono što Bubi i ja ne kažemo

Bubi nikada nije izgovorio moje ime. Nijednu jedinu riječ. A ipak, dovoljno je da ga pozovem i već podigne glavu.

 Ljudi se smiješe. Govore kako je pametan, kako sve razumije. Kad ja ne mogu odgovoriti, njihovi se osmijesi polako povuku. Ponove pitanje, malo glasnije, kao da moje uši trebaju pomoć mojim ustima. Čujem ih dobro. Čujem čak i ono što pokušavaju prešutjeti. Bubi šuti i svi se smiju. Ja šutim i svi se brinu. A u meni, baš tada, nastane najveća gužva.

Bubi i ja imamo nešto zajedničko. Samo što on o tome nema pojma. Njemu ne trebaju slova, zarezi ni ona pitanja koja ostanu čekati odgovor. Ima lavež, pogled i nekoliko uzdaha kojima bi mogao posramiti i najumornijeg čovjeka. Osobito kada je gladan. 

Ja ponekad potrošim svu snagu na jednu riječ, a on samo pogleda zdjelicu i večera već stiže. I još se uvrijedi ako zakasni. U našoj je kući taj pas uspio postići nešto što meni nikako ne polazi za rukom. Ljudi gotovo uvijek pogode što želi.

U mojoj glavi nema tišine. Ondje su zastave, gradovi, države i nogometne utakmice odigrane mnogo prije nego što sam se rodio. Pamtim rezultate, imena, čak i onaj kratki, tupi zvuk lopte kada pogodi stativu. Sve ima svoje mjesto. 

Mogu pronaći grad na drugom kraju svijeta, a ponekad ne mogu reći tati da mi nedostaje, iako stoji nekoliko koraka od mene. Riječ osjetim pod jezikom. Pritisnem je uz zube. Pokušam. I opet. Na kraju izađe nešto malo, okrhnuto, gotovo neprepoznatljivo. A ono što sam stvarno htio reći ostane unutra, sa svim svojim slovima, kao da se ništa nije dogodilo.

Jedne večeri tata je odložio šalicu u sudoper. Porculan je kratko udario o metal, a u kuhinji je ostao gorak miris ohlađene kave. Krenuo je prema hodniku. Htio sam ga zamoliti da ostane još malo. Samo malo. Jezik mi se ukočio, a u čeljusti se pojavila ona poznata bol. Tata se okrenuo. Čekao je. Pogledao sam njegovu ruku na vratima i pokušao ponovno. Nije ništa, izgovorio sam. Nasmiješio se i krenuo dalje. 

Tada je Bubi šapama pokušao otvoriti vrata. Tata se odmah vratio, otvorio ih, a Bubi je ponjušio hladan zrak i predomislio se. Tata se nasmijao. Ja sam ostao pokraj sudopera, s rukama uz tijelo. Na rubu šalice drhtala je kap vode.

Ponekad zamišljam kako bi bilo da netko Bubiju ozbiljno kaže neka prestane biti pas i napokon nauči lijepo govoriti. Vjerojatno bi ga pogledao, počešao se iza uha i otišao. Možda bi usput još nešto ponjušio. Čisto da razgovor ne završi nepristojno.

Ja ne mogu tako.

Poslije, u praznoj kuhinji, dok hladnjak tiho bruji, odjednom izgovorim: Ostani. Sasvim jasno. Bez ijednog zapinjanja. Gotovo mi dođe da se nasmijem. Ponovim još jednom, malo tiše. Pa još jednom, samo da čujem kako mi uspijeva. Čak mogu izgovoriti cijelu rečenicu. Ali iz hodnika više ne dolaze koraci. Hladnjak se nakratko ugasi i odjednom čujem vlastito disanje. Riječ mi više ne zapinje. Sad je mogu izgovoriti koliko god puta želim.

Bubi za to vrijeme ima svojih briga. Voli miris mokre zemlje, topla mjesta za spavanje i iz nekog razloga strašno mrzi usisavač. Ponekad pomislim da mu je taj nesretni aparat nešto strašno skrivio u prošlom životu. Bubi mu to očito još nije oprostio. Kad zalaje na njega, svi se smiju. A možda mu pokušava reći nešto vrlo ozbiljno. Tko zna. Mi ionako čujemo samo lavež.

Kasnije Bubi ponovno prođe pokraj vrata. Zastane, ponjuši ih i ode. Na drvetu su ostali tragovi od njegovih šapa. Prijeđem prstom preko jednog. Mogao bih i ja lupati po vratima. Tata bi se sigurno vratio. Znam čak i kako bi mu papuče zaškripale po hodniku. Onda bi stao preda me i pričekao.

Pitam se kako ću jednog dana sam reći sve ovo što sada ne mogu. Tata se neće uvijek vraćati s hodnika.

Kad Bubi šuti, nitko ne misli da je završio razgovor.

A ja ponekad, nakon mnogo pokušaja, samo kažem da nije ništa.

Tu riječ svi odmah razumiju.

U sudoperu, na rubu one šalice, još se drži kap vode.