Povjerenje je nit od svjetlosti, gotovo nevidljiva, a opet napeta poput strune koja spaja dva svijeta. To nije stvar odluke, već trenutak , onaj kada pogled zaluta dalje od riječi, dublje od osmijeha, i osjeti nešto što riječi ne mogu obuhvatiti. Darovati nekome povjerenje znači predati mu nevidljivu kartu do najskrovitijih dijelova sebe, onih koji često ostaju zaključani, čak i od vlastitog pogleda.
U tom činu postoji ljepota, ali i opasnost, jer povjerenje nikada ne dolazi s garancijom. To je kao saditi sjeme u zemlju za koju ne znaš hoće li biti plodna ili suha , gledaš kako klice pokušavaju probiti površinu, ali ne možeš spriječiti oluju. I dok čekamo, držeći dah, nadamo se da će iz tog krhkog početka izrasti nešto trajno.
Postoje dvije mogućnosti, dva odjeka povjerenja: onaj koji ostaje i onaj koji se lomi. Onaj prvi, rijedak poput dijamanta u pustinji, gradi mostove koji se ne urušavaju ni pod težinom vremena. To su ljudi koji znaju hodati našim sjenama i biti svjetlost, čak i kad je sve drugo ugašeno. Oni ne traže ništa osim istine i daju zauzvrat isto , ljubav, prijateljstvo, onaj osjećaj da si kod kuće čak i usred oluje.
A onda je tu drugi ishod, lekcija koja ponekad boli više od samog gubitka. Povjerenje koje pukne ne nestaje tiho, njegova se nit raspada u oštre rubove koji nas režu, ostavljajući tragove na srcu i duši. Ali te rane, ma koliko duboke bile, nisu kraj. One su nalik pukotinama u stijeni kroz koje s vremenom počinje rasti nešto novo. Bol je samo početak preobrazbe, trenutak u kojem iz pepela onoga što smo bili nastaje nešto jače, mudrije.
Povjerenje je paradoks , rizik koji ne možemo izbjeći, dar koji moramo nastaviti nuditi unatoč svim izdajama. Svijet bez povjerenja bio bi svijet bez horizonta, zatvoren unutar zidova koje sami gradimo. I zato, čak i kada svilene niti pucaju pod težinom laži, uvijek iznova učimo plesti. Jer svaka osoba donosi ili dar ili lekciju, a obje nas mijenjaju na načine koji nas približavaju vlastitoj istini.
Možda povjerenje nije samo o drugima. Možda je to odraz našeg unutarnjeg plesa , onog trenutka kada riskiramo letjeti, iako znamo da pad nije nemoguć. U svakom koraku prema drugome krije se obećanje, tiha molitva da ćemo pronaći ono što tražimo: osobu koja će cijeniti naš most i prijeći ga pažljivo, s rukama ispruženim poput zaštite od vjetra.
Na kraju, povjerenje nije niti stvar ishoda, niti sigurnosti. To je čin odvažnosti, onaj kada ne biramo samo drugoga, već i sebe , kao nekoga tko se, unatoč svemu, usuđuje vjerovati u čudo da mostovi izgrađeni od svjetlosti mogu izdržati težinu svijeta.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…