Prije nego nebo izgori

Neki čekaju vatru. Neki se boje leda. A svijet, ako mene pitaš, ne propada ni u jednom ni u drugom, nego u trenutku kad se oboje nastane u čovjeku, kad mu se pod rebrima nešto zapali, a lice mu ostane hladno kao prozor iznutra dotaknut mrazom.

Možda će se nebo jednom otvoriti kao peć. Gradovi će gorjeti, asfalt će mirisati na spaljenu gumu, mokar dim i kosu koja više ne pripada nikome. Čut će se sirene, staklo koje puca samo od sebe, lim koji se savija kao da više ne želi biti oblik.

A možda će doći led.

Bez velikog prizora. Prekrit će klupe, stabla, prozore, sve one obične stvari koje su još jučer imale nečiji dlan na sebi. Zrak će imati okus metala. Riječi će izlaziti iz usta kao bijeli dim i nestajati prije nego što ikoga dotaknu. Negdje će pas zalajati kratko, promuklo, kao da se ni zvuk više nema za što uhvatiti.

I možda će baš tada ljudi gledati prema nebu, pitajući se je li kraj došao u vatri ili u ledu.

A neće razumjeti da je zakasnio.

Jer najgore se već dogodilo unutra.

Tamo gdje je želja najprije bila toplina pod dlanom, pa postala glad. Tamo gdje je ljubav prestala imati lice i pretvorila se u potrebu da zadržiš čak i pepeo onoga što ti je jednom bilo blizu. Tamo gdje se mržnja nije derala, nije razbijala vrata, nego je sjela za stol, zakopčala kaput do grla i rekla: sve je u redu.

Kad se to dogodi u čovjeku, više nije važno hoće li nas spaliti vatra ili zalediti led. Nije važno hoće li nebo pasti crveno ili bijelo. Hoće li kuće nestati u dimu ili stajati savršeno tihe pod mrazom. Jer što još može uništiti svijet čovjeku u kojem se ni bol više ne pomakne kad je netko dotakne?

Zato se možda ne bojim ni požara ni zime.

Bojim se onog trenutka kad čovjek još hoda ulicom, još kupuje kruh, još odgovara na pitanja, još se smije kad treba, a u njemu se više ništa ne vraća na dodir.

Tada svijet može gorjeti.

Može se smrznuti.

Svejedno je.

Apokalipsa, kad napokon dođe, samo zatekne praznu sobu u čovjeku.

Matija Gerić