Sedam slova

Ljudi tu riječ izgovaraju tiho. Zastanu prije nje. Kao da prelaze preko trulog mosta pa paze gdje će stati.

Autizam.

Ja tu riječ ne koristim. Zauzima previše mjesta u ustima, a ne objašnjava apsolutno ništa.

Moj život ne stane u medicinske papire iz ladice.

On ima miris. Miriše na plavi omekšivač. Žuti grebe za nos i stvara nemir. To smo naučili na teži način.

Ima zvuk. Ima zvuk perilice rublja koja centrifugu mora završiti u točno određeno vrijeme. Ne pet minuta kasnije. Ima temperaturu.

Sjedim u hodniku. Pločice su hladne, vuku vlagu iz temelja. Zid me pritišće u leđa. Bubi leži do mojih nogu. Trznuo je šapom, lovi nešto u snu. Diše teško, pseći. Karlo stoji ispred mene.

Gleda dolje. Ljudi se boje kad ih on ne gleda u oči. Misle da je tamo praznina. Da ih ne čuje, da ih ne vidi. Vrijeđa ih to. Ne shvaćaju da on vidi ono što su oni odavno pregazili.

Gleda u moje tenisice.

Lijeva vezica je duža od desne. Dva, možda tri milimetra. Meni je to samo na brzinu zavezan čvor. Zavezao sam ga jutros u polumraku, ganjajući minutu, s mislima na računu za struju.

Karlu je to greška u arhitekturi svemira.

Spušta se u čučanj. Prsti su mu mirni. Nema onog grča s ulice. Razvezuje. Zateže. Provlači.

Zadržim dah.

Ustaje. Sada su iste. Savršene.

Nasmijem se. Kratko. U bradu.

Neki ljudi daju pola plaće strancima u ordinacijama da bi im uveli malo reda u kaos od života. Moj sin svemir popravlja na tenisicama.

A onda mi, samo sekundu kasnije, hladnoća iz pločica popne se iz leđa u grudi. Osmijeh ostane gdje jest. Ja više ne.

Jer znam da u onom svijetu vani nitko neće mariti za njegove milimetre. Tamo se gazi nasumce. Gazi se grubo i bez isprike.

Stišćem ključeve u džepu. Metal je hladan. Oštri rubovi mi se urezuju u dlan.

To je naša stvarnost. Nisu to okrugli stolovi, plavi baloni ni jeftine parole o različitosti.

To je moja ruka u džepu.

I čekanje.

Pristanak da vrijeme više nikada neću mjeriti svojim nervoznim satom.

Samo stojim.

Gledam te tenisice.

I puštam da svijet, barem na trenutak, ima savršen smisao.

Matija Gerić