Slatkoća koja se ne gubi

Ljubav je kad daš nekome komad sebe, a osjetiš da si postao veći.

To nije veliki dar.
To je posljednji zalogaj koji si čuvao za sebe, onaj koji ti je najslađi, najmekši, onaj koji si već okusio u glavi prije nego što ga staviš u usta.
A onda ga predaš.
Bez računa.
Bez očekivanja da ćeš dobiti natrag.

I gledaš kako ga ta osoba jede.
Polako.
Sa zadovoljstvom koje se vidi u kutku usana, u laganom zatvaranju očiju, u malom uzdahu koji izađe kao da je upravo progutala komadić sunca.
U tom trenutku slatkoća se ne dijeli, ona se umnožava.
Ostaje u tebi, ali sad ima novi okus, okus njihovog osmijeha, okus njihove tihe sreće, okus trenutka kad si bio dovoljan samo zato što si dao.

Ljubav nije kada ti netko vrati cijeli kolač.
Ona je kada ti ostane slatkoća iako je kolač nestao.
Kao da si pojeo samo pola, a ipak osjećaš punoću.
Kao da je taj zalogaj postao nova vrsta hrane, ne za tijelo, nego za dušu.
Slatkoća koja se ne topi na jeziku, nego se taloži u prsima poput meda koji curi polako, kap po kap i grije te godinama nakon što je posljednja mrvica progutana.

To je osjećaj kad shvatiš:
dao sam i nisam postao manji.
dao sam i postao sam bogatiji.
jer ljubav nije transakcija.
Ona je čudo u kojem se količina ne smanjuje kad se dijeli.
Ona je rijeka koja teče u oba smjera istovremeno, prema drugome i natrag prema tebi, noseći sa sobom miris cvijeća koje raste na obalama gdje nitko nije sadio.

Ljubav je taj trenutak kad osjetiš da je slatkoća koju si dao postala dio nekoga drugog, a ipak je još uvijek tvoja.
Kao da si dao dio svog daha, a pluća ti se napunila još više.
Kao da si dao komadić svog srca, a ono je počelo kucati jače.

I zato, ljubav nije kada dobiješ cijeli kolač.
Ljubav je kada daš pola
i osjetiš da je cijeli svijet postao slađi.
Ne zato što si dobio natrag.
Zato što si dao.
I zato što je nekome, makar na tren, bilo slatko zbog tebe.

I ponekad je to jedina slatkoća koja u životu zaista ostaje.

Matija Gerić