Ispod klupe

Ispod klupe

Stare klupe imaju donju stranu o kojoj nitko ne vodi računa. Ondje završavaju prsti kad gore, na licu, sve mora izgledati pristojno. Zavuku se pod rub, uhvate drvo. Ustima se kaže: dobro. Ispod daske ostane nokat.

Zato uz njih zastanem. Sjednem. Pustim da se ono što nose malo namjesti i pod mojom težinom.

Iz spoja se javi suh zvuk. Na jagodici ostane zrno hrđe; kad ruku približim licu, zamiriše kutija s alatom koju dugo nitko nije otvarao. Daska je po sredini udubljena. Tijelo nađe to mjesto prije nego što odlučim kako ću sjesti.

U takvo se drvo govorilo sagnute glave. „Mislio sam…“ Pa bi cipela nekoliko puta zagrebala zemlju. Onda ispočetka, drugim riječima. Poneko bi „sutra“ ostalo među daskama, izgovoreno dovoljno puta da već ima sobu, prozor, dvije šalice na stolu. Onaj tko sluša primaknuo bi koljeno. Još nisu imali ključ, ali već su se prepirali gdje će stajati stol.

Onda se ustalo na različite strane.

Pod klupom raste tanka travka, baš ondje gdje su cipelama odmjeravali prostor za stol.

Preko takvih klupa prolazile su ruke kojima se nije žurilo kući. Jedna bi ležala na naslonu, preblizu tuđem ramenu da bude slučajno, predaleko da se išta mora priznati. Kad bi se rame napokon naslonilo, ruka se više ne bi pomaknula. Utrnula bi do lakta. Njezin bi vlasnik radije ostao bez ruke nego pokvario taj položaj.

U drvo se upijao miris mokrih kaputa, sapuna s nečijeg vrata, duhana istresenog iz džepa. Smijeh bi počeo udarcem dlana o dasku. Onda bi se klupa zatresla pod oboma. Morali bi pričekati, okrenuti glave, obrisati oči rukavom.

Uhvatim se kako dlanom prelazim preko naslona. Ovdje sam jednom ostavio ruku i nakon što se je rame izmaknulo. Još sam nešto govorio. Popravljao rečenicu koja je već bila izgovorena.

Uz lijevi otisak zemlja je tamnija. Tu je pala suza dok se gore otkopčavala torba. Maramica je izašla s računom iz trgovine. Na njemu kruh, mlijeko, dvije naranče. Papir se smočio preko ukupnog iznosa.

Čovjek s vrećicom kruha podvukao bi cipele pod klupu i jeo pognut. Palcem bi skupljao mrvice s hlača. Veće pojeo, sitne pustio među koljena. Jedna bi mu ostala na vezici. Dugo bi je gledao prije nego što se sagne i skine je. Praznu vrećicu spremio bi u džep. Pod klupom ostale bi mrvice između dva otiska njegovih potplata.

Mrav vuče koricu preko ruba pete, sve do moje cipele. Pomaknem stopalo. Mrav nastavi.

A pod klupom ostaju ljuske, konci, rupica izdubljena vrhom cipele. Pokraj nje nekoliko vlažnih točaka. Netko ih petom utrlja prije nego što ustane. Otrese hlače, zagladi rukav koji je do maloprije dodirivao tuđi. Na stazi zastane pa nastavi, s jednom rukom još izvan džepa.

Kad krenem ustati, dlan mi sklizne pod rub. Ondje gdje je drvo najslabije vidljivo, sasvim je glatko. Zadržim ga tamo pa još malo sjedim.

Klupa je malo nakrivljena, s jednom prazninom među daskama i nečijom žvakaćom zalijepljenom odozdo.

Njoj, izgleda, nitko nije lagao.

Spustim ruku s naslona. Ovaj put prije nego što utrne.

Matija Gerić