Osjećam se kao da govorim jezikom koji nitko ne razumije, kao da sam stranac u vlastitom svijetu. Riječi koje izgovaram odzvanjaju u praznini, a pogledi drugih ljudi prolaze pored mene kao da sam nevidljiv. Nekada sam vjerovao u dobrotu i empatiju ljudi, ali iskustva su me naučila da su to često samo maske koje skrivaju sebičnost i ravnodušnost. Svaki novo razočaranje produbljuje pukotinu u mom povjerenju, čineći me sve otuđenijim i usamljenijim.
Izgubio sam se u labirintu ljudskih odnosa, gdje su istine relativne, a vrijednosti promjenjive. Moja vjera u zajedništvo i suosjećanje je poljuljana, a ja se pitam postoji li išta stvarno i trajno. Možda je moj jezik zaista “neljudski”, možda sam ja taj koji ne pripada ovom svijetu. Ali i u toj osamljenosti tražim smisao, neku iskru nade koja će mi pokazati da nisam sam.
Gubitak vjere u ljude je bolan, ali mi je istovremeno otvorio oči za novu stvarnost. Sada vidim svijet onakvim kakav jest, bez uljepšavanja i iluzija. Ovaj “neljudski jezik” koji govorim je možda moj način da se izrazim autentično, bez straha od osude. Možda je to početak novog poglavlja u mom životu, poglavlja u kojem ću pronaći svoju jedinstvenost i snagu.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…