Tog dana, svemir se nije tiho zadrhtao , raspuknuo se. Zvuk, nečujan za ljudsko uho, bio je znak sudara dviju duša. Nisu se tražile, nisu znale za sudbinu, ali kad su se konačno spojile, svjetlost je eksplodirala iz zvijezda, kao da je cijeli svemir prodisao kroz njih.
Nije to bio nježan susret. One su bile sile, svjetovi u sebi, isprepleteni gravitacijom jačom od svemira. Njihov susret bio je kraj jedne stvarnosti i početak druge. Kao crne rupe gutale su svjetlost, prepravljajući zakone vremena.
Kad su stajale jedna naspram druge, nisu bile ljubavnici, već arhitekti postojanja. Njihova je ljubav mijenjala svemir, oblikovala ga. Nije to bila ljubav iz knjiga, već sila koja stvara zvijezde, tajni motor svega što postoji.
I kad je svemir ponovno prodisao, one su stajale u tišini, beskonačnost je gledala samu sebe. Nisu trebale riječi. One su bile. I to je bilo dovoljno.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…