Suze od soli

Slane suze klize niz lice kao drevne rijeke što traže svoje more.
U njima se ogleda cijeli svemir boli, krhak i proziran, ali beskrajno dubok, nježan poput prvog daha zore.
Ispod očiju, kao kroz mliječno staklo, vidi se srce, ranjeno, ali neumorno.
Kuca s vjerom djeteta koje još uvijek čuva tajnu o svjetlosti.
Još uvijek vjeruje da nježnost nije nestala. Samo se skriva, negdje između daha i šutnje.

Tko te povrijedio, dušo od svjetlosti?
Tko je zaboravio da tvoje oči nose zvijezde, da su stvorene za sunce, a ne za oluju?
Svaka kap što sklizne niz tvoj obraz nosi težinu nečijeg imena, šapat neizgovorenog zagrljaja, nadu koja se još uvijek žari u onoj tihoj komori srca, tamo gdje pohranjujemo sve što smo voljeli, ali nismo smjeli pokazati.

Nema nikoga da ti obriše suze.
I možda baš u toj samoći leži skrivena milost, jer te suze te tješe same.
Svaka od njih zna put kući.
Svaka nosi mudrost vode, one što ne pita, ne osuđuje, samo teče i liječi.
Voda zna, da moraš pasti da bi ponovo ustao, puknuti da bi mogao propustiti svjetlost.
One znaju kako bol pretvoriti u nježnost, a ranjivost u snagu koja ne galami, već tiho stoji.

I dok kap po kap klizi niz tvoje lice, svijet kao da zastane,
sluša ritam tvoje tišine.
U toj tišini rađa se nešto novo, krhko i golemo u isti mah,
nešto što podsjeća na oprost, ali miriše na samoprihvaćanje.
To je mir koji ne traži milost, jer ju već nosiš u sebi.
Tih, dubok, poput jezera koje zna svoju dubinu i ne mora je dokazivati nikome.

I tada shvatiš,
ponekad se moraš isplakati do samog dna,
da bi ponovno mogao vidjeti nebo bez magle.
Da bi mogao hodati s glavom uspravnom,
ne zato što nisi pao,
nego zato što si se usudio ustati.

To je zrelost.
Ne odsutnost boli, nego hrabrost da je pogledaš u oči,
da je primiš u srce i ne pobjegneš.

Suze od soli.
One čiste. One pripremaju. One preobražavaju.

Matija Gerić