Na Badnju večer, vrijeme kao da utihne, a svijet se povuče u vlastiti šapat. Ulične svjetiljke postanu fenjeri prošlih sjećanja, dok prozori dišu zlatnim dahom obitelji i bliskosti. Čini se da noć šapće drevne priče, tkajući ih poput čipke između snježnih pahulja.
Kroz pukotine uma provlači se glas djeteta koje nije svjesno svetkovine, ali osjeća toplinu koja ne dolazi iz kamina. U svom svijetu, gradi nevjerojatne kule od misli koje ne poznaju granice ovog svijeta. Njegove oči, dva svemira u kojima se zrcali čista ljubav, postaju svjetionici u ovoj tihoj noći.
Dok palim svijeću, plamen pleše poput sjećanja na one kojih više nema. Osjećam ih u pucketanju drveta, u mirisu borovine, u tišini koja je sve samo ne prazna. Moje srce postaje hodočasnik, putuje kroz prošle zime, noseći sa sobom breme nježnosti i tuge, no istovremeno i neugasivu nadu.
Badnja večer nije samo uvod u dan radosti, ona je trenutak kada svijet stoji na rubu tišine, osluškujući otkucaje srca svakoga od nas. U toj tišini pronalazim odgovore na pitanja koja se nikada ne izgovore naglas. Jer sve što je važno, šapuće se između srca i duše.
I dok noć odmiče, osjećam kako se svjetlost iznutra širi poput prvog jutarnjeg svitanja.Možda se čudo ne krije u tišini koja spaja, u vremenu koje zastane samo na trenutak, već u rukama koje nježno grle, u pogledima koji razumiju bez riječi i u ljubavi koja, kao vatra na Badnju večer, nikada ne prestaje gorjeti.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…