Tajna !

Vjetar se podiže s grobova, kovitla lišće i nosi miris svježe zemlje. Oštar, ali nekako topao. Kao ruka koja je znala stegnuti, ali i pridržati, ona koja ti je znala biti utjeha, a istovremeno te gurnuti kad si to najmanje očekivao.

Stojim pred tvojim imenom, uklesanim u kamen i palim ti lampas. Plamen zatreperi, ali ne gasi se. Ni ti se nisi gasio, djede. Prošao si kroz toliku tminu, ali uvijek si dolazio do svjetla, na svojim leđima noseći cijelu našu prošlost.

Ali, djede, jesi li ti nosio ovakav teret? Jesi li znao što znači biti sam, nositi sve na svojim leđima, bez ikoga tko će ti reći da si na pravom putu? Ti, koji si prolazio kroz ratove i oluje, kroz zimu bez drva i proljeća bez kiše. Tvoja snaga bila je u tome što si hodao unatoč tome. Bez pitanja. Bez stajanja. I ti si bio otac i djed, uvijek za nas, uvijek s nama. A ja, kao samohrani otac, još k tome s djetetom s posebnim potrebama, kojem se prsti, kao kamenčići, lijepe za moju kožu, osjećam to svakog dana. Ta težina mi se uspinje po rukama, kao korijenje što izrasta kroz tlo, poput nečega što ne mogu presjeći, iako bih htio.

Jesi li se i ti, Joza, pitao kome dugujemo tu snagu? Je li to krv koja mi curi iz noktiju, ista kao i tvoja? Ili nešto sasvim drugo, nešto što ni ne razumijem, ali što me tjera naprijed, gura me kroz umor, kroz nemir, kroz dane kad bih možda i htio posustati, ali ne mogu? Ta snaga je poput kamena pod mojim stopalima, na trenutke teška i hladna, ali ne popušta. I ne mogu se osloniti ni na što drugo osim na nju, jer svi drugi oslonci su samo iluzija.

Ljudi se slamaju pod težinom svojih sudbina, zastaju, preklinjaju, lome se. Kao što si ti, djede, sjeo na onu stolicu u sobi iznad tavana, kad su te godine počele savijati, a ti si samo šutio, gledajući kroz prozor, kao da si htio prozrijeti nešto više od života. A ja? Ja ne stajem. Gori u meni ono što nisi smio spaliti. Možda mi je dan teži teret. Možda ga nosim samo zato što znam da bi ti, da si živ, pljunuo u moje ruke i rekao: “Nastavi, sinko.”

Koja nas to sila, vrag ili Bog, drži na nogama, koja je to tajna koja nam daje toliku snagu, a uz nju toliko poteškoća i nemira? Koji je to glas što šapuće u mojoj glavi, govoreći mi da moram ići, da moram hodati dalje, bez obzira na sve? Možda je to ono što su svi oni prije mene nosili, svi oni koji nisu stali. Možda je to sjećanje, miris zemlje pod nogama i tvoj pogled iznad tavanskog prozora, tvoj šutljivi osmijeh.

Zašto? Možda jer je to jedini način da se oslobodimo. Možda jer ne možemo stati, jer iza nas stoji cijela prošlost. I možda zato što, u svakoj tišini koja nas pritisne,čujemo samo šapat krvi koja kaže:

‘Nastavi, dok ne postaneš kamen koji će drugi nositi.’

Matija Gerić