Posljednjih dana, kao tamna sjena koja me ne napušta, obuzima me osećaj razočaranja,tiho,uporno.
Razočaranje je poput teškog oblaka , ne dolazi naglo, već polako raste, dan za danom, susret za susretom, kao gusta magla što se širi i guši svaki pokušaj radosti. Ponekad se zateknem u mislima, pitajući se je li izvor tog osjećaja u meni ili u onima oko mene. Očekujem li previše? Možda. Jer kad volim, kad mi je stalo, biram te ljude kao dio svog svijeta, predajem im sve što imam , bez zadrške, bez računa, bez potrebe za uzvratom.
Ipak, boli. Ta Tišina koja odzvanja nakon mog truda, hladna i prazna kao obala koju nikad neću dosegnuti. Kad me odbace, kad ono što dajem postane tek bezvrijedna sjena u njihovim očima, u meni se budi taj tihi, skriveni Sram, osjećaj da sam dao previše, da sam zatvorio oči pred znakovima. A nije to slabost, već ona briga koja mi se uvlači pod kožu kad mi je do nekoga zaista stalo, kad želim pružiti sigurnost.
Možda najviše boli baš to , trenutak kad shvatiš da tvoje davanje nekome ništa ne znači.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…