Tišina kao Dokaz

Kome pokazujemo svoje rane kao medalje časti? Kome predajemo dijelove svoje duše, poput jesenjeg lišća, nadajući se da će netko prepoznati njihovu ljepotu prije praha?

Možda je to tek vječna potraga za ogledalom, za nečijim pogledom koji će potvrditi da postojimo, da naše patnje imaju težinu, da naša radost ima boju. Ali u toj bezličnoj potrebi za provjerom, zar se ne gubimo kao kapljice kiše u oceanu tuđih očekivanja?

Postoji nešto svetogrđe oslobađajuće u šutnji, poput bacanja prtljage o kojoj nismo ni znali da je nosimo. U prihvaćanju vlastite samotne borbe kao svetog rituala. Kada prestanemo vući razumijevanje za rukav poput djece koja traže pažnju, otkrivamo da je naša najveća snaga skrivena u tišini našeg srca.

Tu, u tom intimnom prostoru između udaha i izdaha, možemo biti potpuno svoji, bez maski, bez objašnjenja, bez potrebe da opravdavamo svoju egzistenciju. Naše misli postaju krhotine zlata koje samo mi topimo, naša bol učitelj s lekcijama urezanim u kost iskustva.

I kada se konačno pomirimo s vlastitom samotnošću, kada se prestanemo bojati vlastitih dubina, tada se događa nešto čudesno. Granice naše biti se šire, a strah od tuđih sudova se raspršuje kao magla na suncu. Prestajemo tražiti dokaze izvana. Prestajemo se mjeriti tuđim mjerilima. Postajemo svoji vlastiti sud, svoja vlastita potvrda, svoj vlastiti izvor snage.

U tom trenutku oslobođenja, možemo pogledati i u oči najvećeg zlikovca bez straha, jer nosimo u sebi korijenje ljubavi prema vlastitom biću. Ljubavi koja ne treba cvjetati da bi postojala, koja ne može biti oslabljena tuđom zlom namjerom.

Tada više ne trebamo nikakav dokaz svoje vrijednosti pred svijetom. Mjerimo se jedino mjerom vlastite autentičnosti, vlastitom vjernosti sebi. I u toj tišini, u tom miru sa sobom, svaki vapaj zla postaje tek šum oluje iza neprobojnog stakla.

A mi smo cvijet koji drhti samo vlastitim ritmom.

Matija Gerić