Čuda su ptice koje ne priznaju grane, njihov let nije samo negacija gravitacije nego i prkos našem nespretnom jeziku. Nisu to ptice koje možeš imenovati , više sjenke što prolaze kroz treptaj oka, bljesak na rubu uma. Tko im vjeruje, ne zove ih imenom; on s njima diše, gradi gnijezda od krhotina svojih snova i dlanova punih žudnje.
Vjera nije čekanje vlaka koji možda nikad neće stići. To je hodanje po tračnicama što tonu u horizont, onaj čudan korak između stvarnog i zamišljenog. Most koji gradiš nevidljivim rukama, kamen po kamen, dok te drugi pitaju čemu trud kad obala možda ni ne postoji.
Tko vjeruje, već je zapalio malu vatru u džepu noći. U toj iskri nije ništa spektakularno, ništa što bi privuklo promatrače; ali ona zna. Zna gdje tražiti zrak, zna kako opstati dok vjetrovi zavijaju. Sve ostalo , plamen, svjetlo, toplina , samo su logični nastavci priče koju je sama napisala.
Stvarati čuda nije nikakav poetski trenutak, nikakav sveti čin. To je više nalik sjetvi u pustinji, rukama punim prašine, u zemlji koja se ruga svakoj ideji kiše. Kamen, voda, noć, zora , sve su to samo riječi dok se ne pretvore u korake. A koraci, ti mali urođenici nemira, ostavljaju tragove u pijesku, kao da znaju da ih promatraju oči koje ne gledaju.
Čudo je kad odlučiš da oluja više nije neprijatelj. Kad je zagrliš, staviš je pod ruku i kažeš: “Idemo.” To je trenutak kad vjera prestaje biti riječ, kad postaje mišić, tetiva, plovilo koje te nosi kroz vodu što je netko drugi proglasio nemogućom.
Tko vjeruje u čuda, ne čeka. On ih izaziva, kao dijete koje skida šešir starcu i trči smijući se ulicom. Svijet, taj neotesani trgovac stvarima kakve jesu, povlači se pred njegovom upornošću. I tada se događa ono što nitko ne razumije , ono nevidljivo, ono skriveno, izlazi iz sjene i postaje stvarnost.
Na kraju, čudo nije nagrada. Nije poklon, niti milost. Čudo je borba s vlastitim sjenama, pobjeda nad sumnjama koje te drže za gležnjeve dok pokušavaš letjeti. Ono je nešto što ne pronalaziš , ono se stvara, kao knjiga, kao melodija koja se čuje tek kad staviš uho na zemlju i osluhneš otkucaje svijeta.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…