Sve što nam se dogodi u životu nosimo sa sobom kao torbu punu neuredno spakovanih stvari. Ne volimo je otvarati, izbjegavamo je i guramo u zabačene kutke, ali ipak, ona nas čeka na početku svakog novog puta, podsjećajući nas na sve prijašnje korake i puteve koje smo prokrčili.
Sve što smo stekli i izgubili, kao da je nevidljiva ruka spakovala u tu torbu. Na njoj je ispisan datum našeg rođenja, možda i mjesto gdje smo prvi put zaplakali. Naše ime, međutim, nije tu, jer ime ionako ne definira tko smo. Ono što zaista govori o nama su ožiljci i naljepnice na toj izlizanoj torbi, svjedoci važnih putovanja koje smo možda već i zaboravili.
Sve što nam je zapisano kao sudbina ili odabrani put, nosimo i vučemo kroz život, često pognuti pod teretom stvari čije porijeklo ni sami ne znamo. Da li smo ih sami tu stavili, posudili, možda čak ukrali, ili smo ih, nehajno, pokupili od nekoga ko nam ih je poklonio za uspomenu?
Na kraju, svatko od nas ima svoju torbu, malu ili veliku, koju skriva u ormarima, na tavanima i u podrumima, skriva je od sebe i od drugih, ali ona nas uvijek čeka, kao najvjerniji pratilac, i na početku svakog koraka dočekuje nas raširenih ruku.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…