U magli

Magla je te noći padala kao gusta, topla tišina, spuštala se na zemlju kao da je netko prosuo mlijeko preko svijeta. Hodao sam polako, osjećajući kako mi se svaki korak raspršuje u toj bijeloj zamućenosti, kao da hodaš kroz misli koje još nisu odlučile svoj oblik. Magla me dodirivala meko, gotovo senzualno, onako kako se približava nešto što te već poznaje, ali ne govori naglas. Svijet je bio napola odsutan, napola prisutan. Sve, između, na rubu nečeg što se tek rađa.

I onda sam čuo glas. Prvo šapat, tanak kao nit što se provlači kroz snove, a zatim melodija koja nije pripadala svijetu vani. Nije dolazila izvana, dolazila je iz magle, iz nje. Bio je to glas koji sam već poznavao, a opet prvi put čuo. Svaka nota prolazila je kroz maglu, a magla je odgovorila, lagano se tresla, gotovo zadovoljno, kao da je u sebi čuvala srce koje kuca samo za taj trenutak.

I tada sam je ugledao.

Djevojka u bijeloj haljini, a ipak više od toga, bila je magla sama. Svjetlost joj se prosijavala kroz prste, a svaki pokret bio je dah koji oblikuje prostor. Haljina joj je padala poput vode što zna kako postati tkanina, a oko nje se magla vrtjela, slušala je, pratila je, kao da postoji samo zbog nje. Nije bila okolina, nije bila pokrivač, bila je život u njemu.

Glas joj… bio je trag koji ostaje kada sve drugo nestane. Pjevala je tiho, ali pjesma se uvukla pod rebra, tamo gdje leže najtiše istine. Miris joj je pratio glas, jasmin, hladno jutro i toplina što klizi s kože nakon sna. Prepoznavanje bez riječi.
Srce mi je zatreperilo. Dah se zaustavio. Tijelo je znalo prije uma, a ovo je bio trenutak kada se je sve znalo.

I tada se dogodilo. Ne pokretom, nego prisutnošću. Njena blizina kliznula je prema meni, meka i polagana, otvarajući me iznutra bez dodira. Toplina joj je prekrivala svaki dio mene, prilazila grudima, vratu, nesigurno i potpuno sigurno, poput ljubavi koja ne pita za put. Zatvorio sam oči, ne da sakrijem strah, nego da poštujem njezinu intimnost. I prepustio sam se, cijeli, bez otpora, bez objašnjenja.

Njezina prisutnost nije bila zemaljska strast, nego nešto tiho, duboko, gotovo sveto. Dodirivala je moj život, a ne samo kožu. Toplina se širila kroz mene, omekšavala strah, šaptala da ovdje mogu ostati, da ovdje mogu biti cijeli. Svaki dah postajao je val, svaki otkucaj srca pulsirao u prostoru oko mene, a magla je plesala s njima, jer ona jest magla. Svjetlost se prelamala kroz kapljice koje su lebdjele u zraku i svaki treptaj bio je ritam koji pripadao samo ovom trenutku, ovom prostoru između svjetova.

Kad sam otvorio oči, pružila je ruku. Samo nagovještaj, prvi znak što otvara vrata u nešto veće. Učinio sam korak. A onda je nestala, raspala se natrag u vlastiti element, magla koja je bila ona, vraćajući tišinu svijetu.

Ali onda sam osjetio da nije otišla. Njezin dah, njezina pjesma, njezina toplina, sada su vibrirali iznutra, između daha i tišine, u meni. I spoznao sam,ona nije priviđenje, nije slučajnost, nije okolina.

Ona je bila ljubav.

Ljubav koja dolazi u trenutku kada zastaneš u vlastitoj tami. Ljubav što živi u prostoru između misli, između koraka, između onoga što jesi i onoga što si želio biti. Dolazi i odlazi, nestaje i vraća se, jer njezin put nikad nije pravi, nego kružan, pun neočekivanih povrataka.

Stajao sam u magli koja je sada disala mojim dahom. Svijet je titrao kao da po prvi put udiše punim plućima. Toplina je bila unutarnja, tihi plamen bez svjetlosti, ali snažniji od vatre. Dotaknula me, ali ne na način ovog svijeta.

I spoznao sam.

Magla jest nesigurna, krhka, neodlučna. Ali ljubav… ljubav je bijela figura koja se pojavljuje upravo u toj nesigurnosti. Ruka koja te dodirne kad više ne vjeruješ u dodire. Melodija koja se čuje tek kada tišina zavlada do kraja. Svjetlost koja nastaje iz najgušćeg mlijeka noći, iz prostora između.

Ostao sam stajati. Toplina iznutra rasla je poput vala što grli cijelo tijelo. I znao sam, ponekad moraš izgubiti svaki put da bi pronašao ono što je cijeli život čekalo u tebi. Nije izlaz, nego mjesto gdje možeš ostati. Toplo, sigurno, cijelo.

I dok stojim, osjetio sam da ovdje mogu napokon udahnuti i biti.

Matija Gerić