Postoji ritam u svemu što nas okružuje, tišina svemira koja odzvanja kroz naše dane, nevidljive niti koje tkaju stvarnost. Svaki list na vjetru, svaka kap kiše i svaki dah kojeg udahnemo, događaju se u savršenom trenutku. Ništa ne dolazi prerano, ništa ne odlazi prekasno. Priroda nas uči da strpljenje nije pasivnost, već najdublji oblik mudrosti,ono sirovo strpljenje što grebe iznutra, koje nas tjera da osluškujemo vlastite nemire dok čekamo.
Ruža ne sili svoje latice da se otvore dok joj sunce ne dotakne srce.Ona zna da ljepota ne žuri, da rana zora nosi miris nesazrijelih snova. Zvijezde ne preskaču noć kako bi uranile na jutarnje nebo. Sve ima svoje vrijeme, a čovjek je taj koji se ponekad opire tom prirodnom toku. Želimo sve sada, odmah, ne shvaćajući da žurimo kroz život poput rijeke koja pokušava prestići vlastiti izvor.
Čekanje nije gubitak, to je rast. U trenucima tišine, dok osjećamo prazninu i nesigurnost, događa se nešto važno unutar nas. Nevidljivo oku, ali osjetno duši. Poput sjemena koje u mraku šapuće tlu o svjetlu koje još nije stiglo. Mi rastemo kroz izazove i neizvjesnost. I kada konačno dođe taj trenutak, ono čemu smo se nadali stiže s tišinom koja ne traži objašnjenje, s ljepotom koja oduzima dah.
Nije stvar u tome da život nagrađuje strpljive, već u tome da strpljivi uče prepoznati ljepotu svakog koraka, svakog trenutka koji ih vodi prema njihovoj sudbini. Čekanje nije praznina, već prostor u kojem nas svemir polako oblikuje, poput kipara koji ne žuri jer zna da su najbolja djela ona koja izrone iz tišine.
I na kraju, ono što je naše pronaći će nas, jer nikada ne možemo izgubiti ono što je istinski predodređeno za nas.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…