Vrijeme je neuhvatljivo biće koje luta našim danima, sakriveno u sjenama riječi i pukotinama pogleda.
Ono ne prolazi, nego mijenja oblike, pretvara se u glazbu kiše, u tišinu koja čeka iza zatvorenih vrata. Kada ga pokušamo zadržati, pobjegne, ostavljajući za sobom samo eho vlastitog postojanja. Poput mačke koja tiho nestane iz sobe. Ponekad mi se čini da osjetim njegov dah na koži, blag i hladan poput magle koja se provlači kroz pukotine prozora.
Postoje trenuci kada vrijeme hoda unazad. Vraća nas na mjesta gdje smo ostavili dio sebe, gdje su riječi ostale neizgovorene, a snovi neuhvaćeni. Tamo, na rubu sjećanja, zrak je gust, miriše na vlažnu zemlju i davno ugašene svijeće.
Svaki izgubljeni trenutak nije samo zrnce pijeska, već trag u tišini, treptaj koji nestaje prije nego što ga možemo uhvatiti. Kao da smo plesali na rubu litice, vjerujući da ćemo uvijek imati još jedan korak. Ali kad zakoračimo unazad, stopala nam tonu u hladno blato prošlosti i tek tada osjetimo njegovu težinu.
Ljudi prolaze kroz naše živote poput ptica selica. Neki ostave pero, drugi samo titraj krila. Vrijeme ih nosi sa sobom, a mi ostajemo sa sjećanjima koja blistaju poput sitnih komadića stakla na suncu.
Ipak, nešto ostaje. Osjetimo ga pod prstima dok prelazimo dlanom preko starog komada odjeće, u mirisu jutarnje kiše koji vraća glasove kojih više nema.
Vrijeme nije neprijatelj, već tihi svjedok. Svaki trenutak je priča, svaki dah trag. Ponekad je dovoljno zatvoriti oči i osjetiti kako nas minute miluju, vodeći nas u prostore gdje se stvarnost i snovi isprepliću. Kao trnci niz ruke dok sjedimo u sumraku, u svjetlosti koja nestaje poput daha na zimskom staklu.
Ne mjerimo vrijeme brojevima, nego emocijama. Smijeh koji ostaje u zraku, miris jutra koji nas vraća djetinjstvu, tišina koja govori više od riječi, to su dragocjenosti koje skupljamo na svom putu.
Vrijeme je prostor u kojem stvaramo vlastitu čaroliju, gdje svaki dan može postati pjesma ili slika.
I dok posljednji trenuci klize kroz naše prste, dok ih osjećamo kao lagano peckanje pod kožom, shvaćamo da vrijeme nikada nije bilo linearno.
Ono je rijeka koja se ne ulijeva u more, već u snove.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…