Vrt koji je zaboravio čekati

Postoje mjesta koja ne umiru naglo, nego se polako utišaju, kao glas koji shvati da ga više nitko ne sluša.

Pod staklom koje još propušta svjetlo, ali ne i toplinu, ostao je razmazan trag prsta, mutan, gotovo izbrisan, kao da je netko predugo stajao tu, čekajući da se nešto vrati, pa na kraju samo spustio ruku.

Svjetlo ulazi oprezno, kao gost koji se vraća na mjesto gdje je nekad bio dobrodošao, ali više nije siguran ima li pravo. Pada po ispucalim pločicama, po zahrđaloj metalnoj kutiji u kutu i ništa ne mijenja. Kao da i ono zna da ovdje više nema što dotaknuti, a da ne zaboli.

Ruža u sredini ne pokušava cvjetati. Nije crvena, ni sasvim crna, više nešto između, kao boja koja je zaboravila svoje ime. Povukla se u sebe, tiho, bez drame, ali ne iz mira. U toj zatvorenosti ima nečeg napetog, gotovo bolnog, kao da još uvijek drži oblik nečijeg pogleda.

Tiho je.

Ne ono prazno, nego ono koje ostane nakon nečega što je bilo previše. Kao kad se prostor ne usudi zaboraviti.

Oko nje, suhe stabljike šušte pod nevidljivim dodirom zraka. Zvuk je kratak, lomljiv. Kao kost koja je jednom pukla pa zarasla, ali pamti svaki nagli pokret.

Ništa se ovdje više ne traži.
Ništa ne dolazi.

Tek kad svjetlo padne pod određenim kutom, na staklu se pojavi nešto što nije bilo tu prije. Ne oblik u potpunosti, ne lice, nego tek naznaka, zadržana tamnija nijansa, kao da je netko jednom stajao upravo tu, gledao ružu dok je još bila otvorena i ostavio za sobom više nego što je htio.

Sjena se ne pomiče.

Ne blijedi.

Kao da još uvijek čuva ono što je jednom bilo dovoljno da ostane.

Matija Gerić