Zov duše

U tišini noći, kad se svijet povuče poput umornog daha i sklizne s rubova stvarnosti, ostavljajući mjesečinu da me dodiruje kao nešto što me pamti, ja ne spavam. Ja slušam.

Nešto u meni šapće.

Ne glasno, ne jasno, nego kao titraj između dva otkucaja, kao riječ koja zna što znači, ali još nema oblik.

Šapćem i ja, ali to više nisam samo ja.
To je nešto starije od mene, nešto što ne zaboravlja.
Duša koja se budi i zove ono što sam bio prije tijela.

Odakle sam došao?

Pitanje ne mislim, ono me misli.
Diže se iz kostiju, iz mjesta gdje bol i sjećanje imaju isti okus i razlijeva se poput srebrne magle nad nemirnom vodom.

Ne znam.

Ruke mi zastanu, kao da su zaboravile dodir.
Koraci lutaju, kao da hodam putem koji me ne poznaje.

Ali postoji nešto jače od tog neznanja.

Tih, tvrdoglav osjećaj.

Moja duša nije odavde.

Kao slutnja kiše prije prve kapi.
Kao kap oceana izgubljena u tuđoj rijeci.
Kao nešto preveliko za granice koje ga pokušavaju zadržati.

U meni živi zov, ne zvuk, nego smjer.
Ne sjećanje, nego čežnja bez imena.

Poput ptice koja nikada nije vidjela jug, a ipak zna gdje treba letjeti.

I ponekad, kad noć oteža i vrijeme zastane, osjetim ga, dom.

Ne kao mjesto. Kao stanje.

Gdje vječnost ne boli.
Gdje svjetlost ne zasljepljuje, nego razumije.
Gdje postojanje nije borba, nego disanje.

I tada se više ne bojim.

Jer znam, ne glavom, nego onim dijelom koji nikada nije bio izgubljen, da ovo nije kraj priče.

Ovo je put.

I kad jednom, negdje na rubu posljednjeg daha, osjetim kako se sve stišava… neće to biti nestanak.

Bit će povratak.

Polagan, mekan, gotovo neprimjetan, kao kad se dijete u snu privije uz majku, bez riječi, bez straha, potpuno sigurno da je tamo oduvijek pripadalo.

Vratit ću se.

Ne tamo gdje sam bio…
nego tamo gdje sam uvijek bio, samo sam na trenutak zaboravio.

I tada će sve,
svaka suza koja je pekla,
svaka noć koja je bila preduga,
svaki san koji se raspao pod prstima,

postati jedno.

Jedan miran, topao osjećaj.

Kao dlan na prsima.
Kao tišina koja ne prazni, nego ispunjava.

Kao osmijeh koji ne dolazi s usana…
nego iz doma koji me nikada, ni na trenutak, nije prestao čekati.

Matija Gerić