Postoje trenuci kada se riječi povuku u sjenke, kao plašljiva bića pred nečim većim od njih. U takvim trenucima ljubav ne govori , ona se ispisuje. Ne perom, ne tintom, već kožom na koži, prstima koji poznaju putove starije od svakog jezika. U dodiru se rađaju rečenice koje nitko drugi ne može pročitati, neponovljive i tajne poput drevnih hijeroglifa što svjetlucaju samo pod posebnim svjetlom.
Pod prstima se osjete brazde, nevidljive ali postojane, kao plitki ožiljci svih prošlih ljubavi. Ljubav nije nešto što dolazi i odlazi , ona ostavlja trag, tanku mrežu linija koje se križaju i prepliću, putokaze kroz ono što je bilo, ono što jest i ono što će tek doći. Ako dovoljno dugo slijediš te linije, prstima lagano prelaziš preko kože, osjetit ćeš prošlost u dubini pora, kao da dotičeš uspomene koje još dišu, koje još žive u tvom dahu, u tvom prisustvu.
Tijelo je mapa, ispisana nevidljivom tintom koja se razlijeva samo u tišini. U vlažnom zraku, među slojevima noći, kada se tijela sudaraju i toplina iznutra izbija na površinu, ta tinta postaje vidljiva. I tada više ne postoje pogledi, ne postoje riječi, ne postoji ništa osim tog jezika dodira, najstarijeg i najsigurnijeg jezika.
Možda je ljubav upravo to , ne nešto što se kaže ili napiše, već nešto što ostane ispod kože, zauvijek upisano u tkivo.
Dođi da te išaram !
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…