Šutnja reže. Reže kao staklo u crijevima. Reže dok ne ostane samo pepeo riječi.
To nije tišina mira, već tišina koja izjeda. Koja grize iznutra. Ostavlja tragove na srcu, na tijelu. U očima koje ne spavaju. U rukama koje drhte. U mislima koje ne prestaju.
Prešutiš bol , ne nestane. Samo se zakopa dublje. Uvuče se u kosti, u krv. Postane težina u grudima, kamen u želucu. Riječi koje nisi rekao guše te iznutra. Čvor u grlu. Pismo što skuplja prašinu. Uspomena koja peče jače nego što veseli.
Ono neizrečeno nikad ne umire. Ono raste. Pretvara se u sumnju. U nostalgiju. U ludilo. U iluziju da bi sve bilo bolje da si samo jednom imao hrabrosti. Ali nisi. I sad to nosiš. Kao sjenu. Kao ranu koja ne zacjeljuje.
Zašto šutimo? Strah. Strah da će nas pogrešno shvatiti. Da će nas osuditi. Odbaciti. Strah jede iznutra, polako, bez milosti. Nosimo ga kao otrov u krvi. Kao šećer koji izjeda vene. Kao čahuru bez metka , pucaš, ali nikog ne ubiješ osim sebe.
Šutnja je crna ruža koja cvjeta u plućima , svaki dah trune.
Šutnja nije štit. Šutnja je samouništenje.
Zato izgovori. Reci što trebaš reći. Vrisni ako moraš. Izgovori ljubav, prije nego što nestane. Ljutnju, prije nego što te proždere. Tugu, prije nego što te uguši. Jer riječi koje ne izgovorimo ne štite nas. One nas razaraju.
A život ne prašta šutnju koja ubija.
Matija Gerić
Komentari
Ostavi trag ispod teksta.
Učitavam komentare…